09.09.2012., nedjelja

Kako znaš da je nešto tvoja prava istina?? Kažu da nas tuga vodi u neke dubine duše, da se tamo nalazi snaga za koju nismo znali da postoji. Kažu da su problemi i bol tu da nas nauče nečemu. Teško mi je reći da se u potpunosti slažem ili ne slažem s time. Rekla bi da u mojoj glavi postoje dvije potpuno suprotne ideje po tom pitanju i s obje se slažem. Ova izjava bi slobodno mogla biti definicija ludila, ali tako je to kod mene. Bolje da zvučim ludo nego lažno. Znate ono kad vam je dosadno i ne znate što biste sami sa sobom? E da, baš to što ste zamislili, upravo taj osjećaj beskrajne dosade. U takvim trenucima, u samoći bivanja, počinjem sama sebe zapitkivati što je uopće moja istina. I onda postavim to pitanje sama sebi još sto puta. I svaki put, odgovor bude nekako dublji, nekako ga pronalazim više u samom biću, u emocijama, u tijelu. Ostavim ego da spava na trenutak- dva. I opet kako znam da je nešto moja prava istina? Jer "ne mogu" bez toga? Jer osjećam veliku navalu adrenalina kad mislim na to? Jer mi to donosi mir? Da, ali ...kako znam? ...tiho, skoro posramljeno kažem da ne znam... Živim da bi učila živjeti (jer nikad neću naučiti sve), volim da bih bila voljena, sanjam da bih preživjela. Snalazim se u tom ciklusu izmjenjivanja sreće s tugom, biram metode utjehe i zadovoljstva. Rekla bi da se uspijevam kretati u smjeru kazaljke na satu, ali nikako da uhvatim korak sa sekundama koje čine bit svega. Težim uhvatiti onaj trenutak kada postajem neka nova ja, onaj trenutak kad rosa padne na lišće, tako neprimjetno. Tako stvarno. Dali je dovoljno stvarno da bude moja prava istina?? ....ne znam.....

- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2012., subota

Apstraktno na čudan način U nekim čudnim vodama razmišljanja plivam u zadnje vrijeme. Tamo uzvodno ide lakše. Čudno. Sve je to čudno i naopako. A možda sam ja sva čudna i naopaka...ne bi bilo čudno. Dobro, dosta!! Već mi i riječ čudno- čudno zvuči koliko puta sam ju upotrijebila u ovih par rečenica. Ambiciozno sam odlučila pojednostaviti življenje, tjerati po svom, slušati onaj mali unutarnji nemir koji mi svaki put kad radim nešto što ne želim (ili ne želim BAŠ); lijepo suptilno 'štrecne' srce i da mi znak da nešto i nije u redu. Ali treba meni dok ja shvatim te znakove, ooo treba mi. Itekako. Sad kad ih čujem i poštujem, plivam uzvodno i ide mi bolje sto puta nego nizvodno, kao što rekoh. Hm, dali sam ja prirodni talent za bunt i suprotnost koji sam neprestano gušila? Suprotnost svemu što sam živjela, jer nisam slušala tog malog unutarnjeg (nemira). Što sam onda živjela, koji život? Život po čijim pravilima, čiju sam sreću osjećala, kvote uspješnosti ispunjavala? Šta sam radila? - sad bi baš bilo patetično i jadno da napišem: "kule od pijeska gradila". Ali tako nekako otprilike. Samo s manje rime. Kad tako plivaš uzvodno, ideš malo sporije, istina, ali (s naglaskom na ali!) uspiješ primijetiti neke stvari koje ti promaknu inače kad onako brzo klizneš "pravim" tokom rijeke. Opet, ovisi o tebi što ćeš primijetiti i kako ćeš to shvatiti. Ja sam se, naravno, opet uhvatila ljubavi i smisla i iluzija i ideala i svih tih mojih starih boljki. Pa ne mogu da se ne upitam dali je ljubav ustvari fikcija. Neko osobno stanje uma. Možemo li upravljati njome, na način da stvorimo predodžbe u svojoj glavi o dotičnoj osobi? Dali vježbanjem misli utječemo na osjećaje? To bi značilo da pozitivno razmišljanje o nekome, njegovo idealiziranje, napuhavanje, preuveličavanje i drugi mehanizmi kojima se koriste zaljubljeni utječe na sliku u našoj glavi koju neposredno stvaramo i na taj način nam se osjećaji pomaknu na maksimum. Ili na minimum kad promijenimo pristup i razmišljamo sasvim obrnuto od ranije spomenutog, koristimo mehanizme ogorčenih, ljutih, ne znam. Znate već šta mislim. Šokantna mi je sama činjenica da uopće razmišljam o tome. Da je ta Ljubav, koja je skoro postala religija, samo tako manipulativna od strane svake osobe i da koristimo malo više od 11% mozga možda bismo mogli svoje osjećaje mijenjati jednakom brzinom kao pokrete. Tada bi ljubav izgubila smisao. Za mene bi to značilo da bi svi moji ideali izgubili smisao. A i ovako sam sva izgubljena i besmislena. I čudna.

- 19:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.06.2012., petak

Loptica hopsica i bajka Postoji nekoliko "stanja" u kojima se čovjek osjeća poletno. Jedno od njih je ono stanje zaljubljenosti (u nekog, u sebe, u život) i u biti ta poletnost, zaigranost te pokreće. Kao da lebdiš, s lakoćom prolaziš kroz sve što ti život donese. Nose te emocije, prepun/a si neke energije, čini ti se kako je cijeli svijet tvoj, ako to samo poželiš. A i je. Cijeli je svijet tvoj kad si u tom "stanju". Kao bubamara svima donosiš sreću tim svojim zaraznim entuzijazmom. A opet, kao što svaki novčić ima dvije strane i svako bijelo ima crno, te svako dobro i nešto loše (mislim); tako možemo biti i u "lošem stanju poleta" ili bi ja to čak nazvala stanje loptice hopsice. Nisi ni na nebu ni na zemlji. Kao ja. Onaj trenutak kad udariš u pod, da bi se uopće mogao odbaciti uvis te baš razdrma. Pošto se to sve toliko brzo događa, te udarce nakon nekog vremena prestaneš primjećivati. Navikneš se. I živiš za onu sekundu kad si u zraku. I zaustavimo se malo na ovoj prethodnoj rečenici: I ŽIVIŠ ZA ONU SEKUNDU KAD SI U ZRAKU....vidiš, za svakog od nas to "u zraku" ima različito značenje, ali smisao je u principu isti. Ne vrijedi to baš toliko da bi živjeli od toga. To je kao da nam ne treba hrana jer udišemo zrak. Na kraju nas to košta života. U doslovnom ili prenesenom značenju. Kako da održim to bestežinsko stanje misli i osjećaja??? Možda je to nadljudski. Možda težim nečem što nije dohvatljivo, jednostavno nemoguće. I sad se opet ovime vraćam na te bajke (proklete bajke!) u kojima likovi žive u pozitivnom poletnom smislu bez problema. Ma i bez da uopće razmišljaju o tome, tako im to dobro ide. S tom idejom, krenula sam u neku svoju mini analizu tih bajkovitih priča i zaključila sam da te princeze, kraljice, prinčevi i patuljci u biti sve do kraja čekaju. Čekaju nekog, nešto...Miruju i mire se s tim. Ja sam s Vremenom uvijek bila više na -vi- nego na -ti-, tako da mi se baš i ne sviđa taj koncept čekanja. Šta da čekam, koga da čekam?? Možda sebe. To mi je jedino logično. Zaključujem da je to jedini mogući ključ koji otvara vrata za to "stanje" koje spominjem. Pa hajde, da i to probamo...Čekam sebe, pravu sebe.

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2012., petak

Priča o zvuku svoga glasa Pisma su oduvijek bila na glasu kao sredstvo za romantiku. Iako ne znam zašto, po meni na njih nemaju samo "pravo" zaljubljeni, ona su također važna i za prijateljstva i za sve one veze među ljudima u kojima ima neke povezanosti, bilo kakve. Ona su dobra za isprike, za izražavanje, za održavanje, ma i za samo to što jesu- priču. Svi smo mi priča, mogu čak reći da je i život priča, a sad o nama ovisi kakva će to vrsta i specifična podvrsta priče biti. Da, mi smo sami pisci naše vlastite priče. Wow, to znači da mogu napisati priču kakvu želim. Zvuči baš moćno. Ali moć sa sobom nosi veliku odgovornost i opasnost. Iako je moć jedna od temeljnih ljudskih potreba, nemoj to smetnuti s uma. Urođeno nam je da imamo potrebu za moći (naravno u različitim oblicima). Pa zašto onda ne bi bili moćni i napisali sretnu priču, ili ju živjeli, dođe ti na isto. Ono smo što jesmo, svatko od nas. Sami se stvaramo. A toliko truda ulažemo u stvaranje nečeg što nismo mi. Moramo razlučiti što je naša priča a što ne. Znam, teško je kad je tako sve isprepleteno. Kao da trebaš proći životnu školu za cirkusanta ili recimo nekog specijalistu za labirinte (ako to postoji, ali ja mogu zamisliti, pa za mene postoji, valjda). Kad sam već spomenula moć, evo što je još za mene moćno, odnosno, što za mene znači "biti moćan"- vidjeti koliko puteva imamo pred sobom (jer UVIJEK imamo mogućnost izbora), koliko god se nekad čini da ne. I onda, u tišini i mirnoći svojeg postojanja odlučiti kojim putem krenuti. Izabrali smo taj put iz nekog SVOG razloga, pazi, samo iz SVOG osobnog, isključivo osobnog razloga. Koji uključuje našu sreću. Da ne bih opet počela o složenosti sreće, samo ću usput spomenuti da je sreća nešto što dolazi iznutra, nema potrebe da je tražimo negdje izvan nas. To je kao da tražimo zvuk našeg glasa u glasovima drugih ljudi. Naravno da ga nećemo naći. A potrebno je tako malo ustvari, samo progovoriti. Ne znam dali sam jasna. Tako sam godinama lutala svim stranama ulica, različitih gradova, država, tražeći samo tren u kojem ću uhvatiti zvuk svog glasa. Iscrpila sam se. I tada sam zastala i odustala i pristala na slične zvukove, koji su me podsjećali na taj moj. I bila je to privremena sreća. A ja želim trajnu, ne pristajem više na ovu. Zato sad vrištim, derem se, vičem na sav glas, sretna što se čujem, što je taj glas napokon otkriven, dobio je snagu i vrijednost!

- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2012., subota

Zamisli želju... Cijeli život ju gledam, a danas sam ju prvi put vidjela. To je ruža koja živi u tišini svoje ljepote, vidiš baš je to čudno, naučila sam nekako da je ljepota glasna...A ona je toliko tiha da postaje neprimjetna. Tužno je to pomalo. Da takva jedna ruža, koja ako joj se dovoljno približiš, dopušta da udahneš mekoću njenih latica, koja ti pruža magični opijat mirisa, može biti usamljena. Pa opet, ta ruža je puno starija od mene, gledala je mnoge kako prolaze, kako žive, kako postoje. Možda je netko od tih ljudi ranije primjetio tu njenu posebnost koju sam ja propustila. Možda je netko bio sretniji, da ne kažem pametniji i volio ju. Uživao u njenom bivanju i trajanju. Možda je netko cijenio tu požrtvovnost i dostojanstvo. Možda joj netko nije dopustio da bude sama. Potajno se nadam da je nekad imala "svog nekog". Nadam se da sad nije kasno da ima i mene. Pružit ću joj pažnju i poglede i biti partner mjesecu koji ju nježno gleda svaku večer. I biti ću prijateljica jutru koje ju pozdravlja smiješkom, a tijekom dana kad prođem kraj nje, samo ću malo usporiti, jer onda će već znati da si pripadamo. Oprostit će mi jednom možda, ako budem imala sreće. Zatvorit ću oči, biti ono što jesam.

- 21:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.05.2012., nedjelja

Sve izgleda izdaleka drukčije Pogrešni ljudi, loše odluke. Moji razlozi nepoznatog izvora. Pitala sam se (pričam u aoristu ali definitivno osjećam u složenom sadašnjem vremenu) ponekad, a i češće, koliko puta ću mu dopustiti da ode. Ili ako usmjerim pogled iz druge perspektive, koliko puta ću mu dozvoliti da se vrati. Kao - ovo prvo mi ne odgovara, a bez ovog drugog ne znam. Ponekad je teško shvatiti sebe, a trebala bi razumijeti druge. Osudila sam se onog davnog dana na ringišpil. Paradoksalno, ringišpil je pjesma koja me očarava. Pa možda tako i to. Šta možda, zasigurno mi se sviđa što se vrtim s njim u krug u ovom životu. I ne bi vjerovali, svaki krug je drugačiji, a isti. Tako predivno drugačiji. I kad čvrsto stanem na tlo, osjećam neku patetičnu prazninu koja odzvanja u meni. Čudna sam. Nije važno, ti nikad nećeš shvatiti...a ni ja...možda.

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.05.2012., utorak

Tužne žene imaju najljepši osmijeh. One se smiju da prikriju tugu. A to nitko ne zna. I taj osmijeh je skoro uvijek ljepši, jer je u njega uložen veliki trud.

- 09:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.04.2012., nedjelja

Moje nebo Možda ne znam kako uživati u pjesmama od kad ih ne dijelim s tobom, možda ne znam ni plakati ako ne plačem zbog tebe, zasigurno ne znam voljeti ako ne volim tebe...ali jedno sigurno znam, dani tako bezobrazno prolaze i kao umišljeni zlikovci ne mare za nas koji očajnički želimo zaustaviti vrijeme. Strah me. Da ti dani odnose moje sve...Kako sačuvati nešto na tom brzom autoputu života gdje mjeseci jure u najbržem traku, a tjedni prolete, doslovno, oni valjda prometuju zračnim prometom. Dani su toliko brzi da se niti ne zna kojim putem oni putuju. Uglavnom, odlaze i odnose nas. Čuvam nas u svakom treptaju, u svakom pogledu k nečem dragom, poput neba, mjeseca, psa, tihog uličnog svirača, djeteta na ljuljački, usamljenih klupica u starom gradu, cvijeća...Čuvam te i u mislima i dnevnom maštanju, a o snovima da i ne govorim. Ali, iskreno ne znam tko će dobiti bitku u ovom sukobu mene i Vremena. Ali ti znaš da sam tvrdoglava, borit ću se do kraja. Javno priznajem da ne mogu bez tebe.

- 19:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.04.2012., srijeda

Budim se, ali i dalje sanjam... Budan živjeti. Zvuči lako i logično, ali...hehe, većina nas ili spava ili je napola budna. Mislim čak da svatko sebi to može dokazati. Ja na svoj način, a vi na svoj. Kako ne znam vaš, opisat ću vam svoje buđenje i početak življenja. Eto ovako, kako sve bajke počinju sa "bilo jednom davno" a završavaju "...i živjeli su sretno do kraja života", to buđenje ili osvješćivanje (kako vam draže) počinje sa "šta je tu je" a završava "...i živim po svom!". Problem s ovim bajkama je da mi ne znamo kako su to oni živjeli sretno do kraja života, niti jedna bajka se ne bavi tim dijelom. A sreća je relativna stvar. Nemamo svi iste naprave za mjerenje sreće. Meni je recimo dubina daha mjerna jedinica za sreću, a naprava kojom ju mjerim je uvijek ista- to nešto u grudima. I ima još jedna sitnica od koje se razlikuje buđenje od bajki, princ. Da, princ. U buđenju shvatiš da si sam sebi i princ i princeza i zla kraljica i naivna služavka i dobra vila i tako dalje. Poanta buđenja je voljeti sebe. Prihvatiti se onakvim kakav jesi, bez uspoređivanja s drugima. Ja sam shvatila da sam sanjala sve ove godine onda kada sam bila najviše povrijeđena. Srušio mi se svijet. I to je užasno boljelo, dođeš do dna. Ali to je sve dio života, na nekom racionalnom planu svi mi znamo da nije život istkan samo lijepim stvarima, nažalost. I bojala sam se kako ću ja to preživjeti, kakav je smisao svega, pitala sam se kako biti potpuno sretna. Kažem potpuno, jer uvijek možeš naći barem mali razlog za sreću ako se baš potrudiš...ali potpuna sreća? Uuu, to je već izazov koji nisam mogla ni pogledati u oči. Još uvijek ne znam dali ću uspjeti tu svoju osobnu misiju na potpunu sreću, ali ne odustajem. To je kao vožnja rollercoasterom; izgleda ti strašno, ali kad jednom probaš, drugi put i nije tako velik i strašan. Tako i kad jednom dođeš do dna i probudiš se tamo, jer moraš se probuditi (osim ako ne misliš ostati dolje) uvidiš kako dobro plivaš tim vodama straha i nepoznatog i kad uspiješ doći do pola, onako vidiš već sunčeve zrake na površini itekako cijeniš sve sitnice koje si prije uzimao zdravo za gotovo. Ja sam se probudila. I neću više dopustiti da budna zaspim, ali i dalje mogu budna sanjati. To je nešto drugo. Oni koji znaju o čemu pričam, primjećuju razliku. Ja ću i dalje sanjati, ali neću prespavati život zbog toga. A ti...da, i dalje si bitan, ali moram prvo upoznati sebe ovako budnu...

- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.04.2012., nedjelja

Tango s čežnjom Kiša i ja imamo neku posebnu vezu. Zvuči ludo, ali razumijemo se. Ja vidim koliko je lijepa, ali i tužna. Uostalom, najbolje i najljepše pjesme su upravo takve. Tuga je uvijek najbolja inspiracija. Hm, zar tuga izvlači najbolje iz nas? Nakon što nas dobro protrese, iscijedi, okrene naš svijet za 180 stupnjeva (da, svatko od nas ima svoj mali/veliki svijet, čvrsto sam uvjerena u to), poljulja sve što smo do sada radili, pomete obrambene mehanizme koje smo godinama gradili... a ipak na kraju, kad nam sve to uzme, pokloni nam sposobnost drugačijeg gledanja. Pa mora nam i dati nešto, kad je toliko toga uzela. Ali opet, ako malo bolje pogledam tu Tuginu igru s nama ljudima, primjećujem kako nam to poklanja zbog sebe, ne zbog nas. Šapće nam najljepše riječi, nudi nam ogromnu lepezu emocija koje miješa kao onaj aparat za šećernu vatu, tako da su na kraju sve skupa slijepljene i pomiješane i ne znaš više ni kako se osjećaš, a intenzivno doživljavaš emocije, tako nekako čisto, kristalno. A sve to da bismo veličali nju, da bismo joj dali opis, da vidimo koliko ona može biti moćna. Ne voli nas tuga ipak...Dobro, fer, ne volimo ni mi nju, bilo bi smiješno očekivati suprotno. Ali s kišom je druga igra, drugi ples. Ona dolazi kao utjeha kad nas Tuga porazi. Kiša plače s nama, pjeva nam najnježnije uspavanke (čak i najveći kišomrsci vole spavati za vrijeme njenog posjeta tlu), pravi nam društvo, toliko želi biti uz nas da se doslovno prospe po nama...Zagrli nas. Njene kapi su toliko mekane. Ona nas voli, ne može si pomoći. Skužila sam ja nju odavno, ledena kraljica vatrenog srca. Samo oprezno, kad je jednom shvatiš, voljet ćeš ju cijeli život. Više nema natrag.

- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.